Opće

Sabur kroz savjet šejhul-islama ibn Tejmijje onima kojima je učinjena nepravda [sažetak]

U ime Allaha, Svemilosnog, Milostivog

Kaže šejhul-islam Ebu el-‘Abbas Ahmed ibn Tejmijje el-Harrani, Allah mu se smilovao, govoreći o vrsti sabura (stprljivosti) na nedaćama koje dolaze od strane ljudi:

Ono što ga (čovjeka) zadesi od ljudi vezano za njegov imetak, čast ili njega samoga – ovo je vrsta na kojoj je jako teško osaburiti. Jer duša osjeti ono što je uznemirava. Ona ne podnosi nadjačavanje i želi da se osveti, te ne mogu osaburiti na ovoj vrsti osim poslanici i iskreni.

Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi bio uznemiravan rekao bi: „Allah se smilovao Musau, uznemiravan je više od ovoga pa je osaburio[1]. Pa nas je obavijestio o poslaniku kojeg je njegov narod udarao, pa je govorio: „Gospodaru moj, oprosti mom narodu, jer oni, doista, ne znaju[2]. A bilježi se od njega (Allahovog Poslanika), sallallahu alejhi ve sellem, da mu se desilo sa njegovim narodom isto, pa je isto ovo govorio[3]. Pa je u ovome spojio troje: oprost njima, traženje oprosta (kod Allaha) za njih, te traženje opravdanja za njih da ne znaju.

Konačnica ove vrste sabura je pobjeda, uputa, radost i sigurnost, a snaga pripada Allahu, a također ovo povećava ljubav prema Allahu, a i ljubav ljudi prema toj osobi, te povećanje znanja.

Zbog ovoga kaže Uzvišeni: „Između njih Mi smo vođe određivali i oni su, odazivajući se zapovijedi Našoj, na Pravi put upućivali, jer su strpljivi bili i u ajete i znakove Naše čvrsto vjerovali.“ [Es-Sedžde, 24]  Sa saburom i ubjeđenjem se dobiva vođstvo u vjeri[4]. Ako se još uz to ovom saburu pridoda jako ubjeđenje i iman, čovjek će se popeti na velike stepene sreće, Allahvom voljom: „To je Allahovo obilje koje će dati onome kome On hoće; a Allah je posjednik obilja velikog“ [El-Hadid, 24]. I zato kaže Uzvišeni: „Dobro i zlo nisu isto! Zlo dobrim odagnaj, pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati. To mogu postići samo strpljivi; to može postići samo onaj koji ima obilnog udjela u dobru.“ [Fussilet, 34-35]

Čovjeka na ovom saburu pomaže nekoliko stvari:

Prva: Da je svjestan da je Allah stvoritelj ljudskih djela, njihovih pokreta, mirovanja i htjenja. Pa ono što je Allah htio – bilo je, a ono što nije htio – nije se ni desilo. Ne pomjeri se ni zrno ni u donjem ni u gornjem svijetu (ni na Zemlji ni na nebesima) osim sa Njegovom dozvolom i htjenjem. Ljudi su sredstvo, pa gledaj u onoga ko ih je okrenuo protiv tebe, a ne gledaj u ono što ti oni rade – razrahatit ćeš se i od tuge i od brige.

Druga: Da je svjetan svojih grijeha, te da ih je Allah okrenuo protiv njega zbog grijeha, kao što kaže Uzvišeni: „Nesreća koja vas zadesi je zbog onoga što su ruke vaše stekle, a mnogo toga On i oprosti“ [Eš-Šura, 30]. Pa kada je čovjek svjestan da je sve što ga zadesi od onoga što ne voli zbog njegovih grijeha, pozabavi se traženjem oprosta za grijehe zbog kojih ih je Allah okrenuo protiv njega, od omalovažavanja, korenja i govora o njima  u odsustvu. Pa kada vidiš čovjeka da govori o njma u odsustvu kada ga oni uznemiravaju, i ne vrati se sam sebi koreći sebe i tražeći oprosta, znaj da je njegovo iskušenje stvarno. Pa kada se pokaje i zatraži oprosta i kaže: „Ovo je moj grijeh“, onda ovo za njega postane blagodat. Kaže Alija ibn Ebi Talib riječi koje su od najljepšeg govora: „Čovjek se ne nada ni od koga osim od Allaha, i ne boji se ni za šta osim za svoje grijehe[5]. Od njega se, također, prenosi da je rekao: „Ne dođe belaj osim radi grijeha, niti ga nestane osim radi pokajanja“.

Treća: Da čvojek bude svjestan sevapa kojeg je Allah obećao onom ko oprosti i strpi se, kao što kaže Uzvišeni: „Kazna za zlo je slično zlo, a onoga koji oprosti i izmiri se Allah će nagraditi; On, uistinu, ne voli zulumćare.“ [Eš-Šura, 40] Tri su grupe ljudi u pogledu susreta sa nedaćom/uznemiravanjem: onaj ko je nepravedan pa traži više nego što ima pravo, onaj ko je skroman/pošten i uzima shodno pravu koje ima, te dobročinitelj koji oprosti i odrekne se svoga prava. Spomenuo je (Uzvišeni) u ovim ajetima ove tri grupe:  u prvom skromne/poštene, u drugom dobročinitelje, a u trećem nepravedne (ajet prije i ajet poslije ovog). Kada pozivatelj pozove na Sudnjem danu: „Neka ustane onaj kome se Allah obavezao dati nagradu“, pa neće ustati osim onaj ko je oprostio i učinio bolje.  Pa ako je uz to svjestan da će izgubiti nagradu osvetom i  uzimanjem svoga prava u potpunosti, biće mu lakše osaburiti i oprostiti.

Četvrta: Da je svjestan da ako oprosti i učini bolje sačuvat’ će srce od govora o braći, ostat će čisto od prevare, zlobe, osvete i želje za zlom, i osjetit’ će ljepotu oprosta što će povećatai slast i korist, ubrzo i bez odgađanja, višestruko u odnosu na onu korist koju stekne osvetom. To ulazi u riječi Uzvišenog: „Allah voli dobročinitelje“ [Alu ‘Imran, 134].  Time postaje Allahu drag, pa njegovo stanje biva kao kod onog kod kojeg bude uzet jedan dirhem (novčanica), pa mu bude nadoknađeno hiljadama dinara (novčanica), pa se tada raduje najvećom mogućom radošću zbog toga što mu je Allah dao.

Peta: Da zna da se nikad niko zbog sebe nije osvetio, a da mu to nije povećalo poniženje kod samog sebe, pa ako oprosti Allah ga uzdigne. Ovo je ono što nas je obavijestio onaj koji je uvijek govorio istinu kada je rekao: „Allah čovjeku zbog praštanja ne poveća osim ugled[6]. Ugled koji čovjek dobije praštanjem draži mu je i korisniji od ugleda kojeg dobije osvetom. Jer ovo je ugled u vanjštini, a u unutrašnjost dovodi poniženje, a praštanje je poniženje u unutrašnjosti, ali dovodi ugled i u unutrašnjosti i vanjštini.

Šesta: A to je od najvećih koristi – da je nagrada za djelo shodno vrsti djela, te da je on sam nepravedan i griješan, te da onaj ko oprosti ljudima, oprostit’ će i Allah njemu, pa ko pređe preko njihovih postupaka, preći će i Allah preko njegovih. Pa ako je svjestan da ako on njima oprosti i bude dobar prema njima i pored njihovog zla prema njemu, to je razlogom da i Allah njega nagradi na isti način kao što je on uradio. A razumnom je dovoljna ova korist.

Sedma: Da zna ako se zabavi osvetom i bude htio revanš izgubit će vrijeme, osiromašit’ će mu srce, i proći će ga mnoga dobra koja nije u stanju stustići. I ovo je možda najveće iskušenje koje ga može zateći sa njihove strane. Pa ako oprosti i pređe preko toga srce i tijelo će mu biti slobodni za mnoga dobra koja su mu bitnija od osvete.

Osma: Da se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nikada radi sebe nije svetio. Pa ako najbolje i najplemenitije stvorenje se nije svetilo radi sebe, i pored toga što je uznemiravanje njega istovremeno uznemiravanje i Allaha, i za to se veže pravo Vjere, a njegova duša je bila najčasnija i najbolja, najudaljenija od svakog lošeg morala, i najpreča za svakim lijepim moralom, ali opet se radi nje nije svetio. Pa kako će se neko od nas svetiti onda radi sebe, a najbolje poznaje sam sebe i svoje loše stvari i mahane. Čovjek koji zna on svoju dušu ne sveti se i ona kod njega nema vrijendosti da bi se on za nju svetio.

Deveta: Ako bude uznemiravan zbog onoga što je uradio radi Allaha ili što mu je bilo naređeno ili zabranjeno, obaveza mu je da se strpi, i nije na njemu da se sveti. Uznimiravan biva radi Allaha, a nagrada je kod Allaha. Pa ako su borci na Allahovom putu izgubili živote i imetke radi Allaha  koji im nisu bili osigurani, Allah je od njih kupio njihove imetke i živote, a nagrada je kod Allaha a ne kod stvorenja. Onaj ko bude od ljudi tražio nagradu, neće imati nagradu kod Allaha. Onaj ko radi Allaha bude oštećen, Allah će mu izmiriti.

Deseta: Da je svjestan da je Allah sa njim ako osaburi, da ga Allah voli ako osaburi i da je zadovoljan sa njim. A onaj s kim bude Allah, otkolnit’ će od njega razne vrste nedaća/uznemiravanja i zala, koja ne može od njega niko otkloniti od stvorenja. Kaže Uzvišeni: „I strpi se, Allah je sa strpljivima“ [El-Enfal, 46] I kaže Uzvišeni: „A Allah voli strpljive“ [Alu ‘Imran, 146]

Jedanaesta: Da je svjestan da je sabur/strpljivost pola imana, te ne mjenja u svome imanu/vjerovanju niti jedan dio radi osvete radi sebe i da ga čuva od slabljenja. Pa ako osaburi sačuvao je svoj iman/vjerovanje i sačuvao od slabljenja, a Allah će čuvati one koji vjeruju.

Dvanaesta: Da je svjestan da je njegov sabur pravilo njegovoj duši, sputavanje i samokontrola. Pa kad čovjek sputa svoju dušu onda on nad njom ima kontrolu, te ona ne žudi da ga uhvati i baci u opasnost. Sve dok joj je pokoran i poslušan, tako će biti sve dok ne upadne u nevolje ili ga sustigne milost njegovog Gospodara.

Trinaesta: Da zna da ako osaburi Allah će ga pomoći i to tako mora biti. Allah je zaštitinik onoga ko osaburi, a onoga ko mu je učinio nepravdu ostavlja Allahu. A ko se osveti radi sebe, Allah ga ostavlja da štiti sam sebe. Pa gdje je onaj koga pomogne Allah, najbolji pomagatelj, a gdje je onaj ko pomaže sam sebe, najslabiji pomagatelj?!

Četrnaesto: Da zna da sabur i kontrola koju ima, obavezuje njegovog neprijatelj da se vrati od zuluma/nepravde koju mu čini, zažali i zatraži oprosta,  te da ga i narod ukori. Te se vrati nakon tog uznemiravanja postiđen, žaleći zbog onoga što je uradio, čak šta više postane mu odan. A ovo je značenje riječi Uzvišenog: „Dobro i zlo nisu isto! Zlo dobrim odagnaj, pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati. To mogu postići samo strpljivi; to može postići samo onaj koji ima obilnog udjela u dobru.“ [Fussilet, 34-35]

Petnaesto: Da zna da je ta nepravda razlogom oprosta grijeha ili podizanja stepena, pa ako se osveti neće biti razlogom oprosta grijeha, niti povećanja stepena.

Ovo je sažetak i skraćena verzija šejhovog govora.

Izvor: Džami’ul-mesail, Šejhul-Islam Ibn Tejmijje, 1/165-174.

Preveo i sažeo: Adnan I. Muratović

Medina, 23. 3. 1438 / 22.12.2016.

 

[1] Buhari, 3150, 3405 i na dr. mjestima; Muslim, 1793, hadis ibn Mes’uda.

[2] Buhari, 3477, 6929; Muslim, 1792, hadis ibn Mes’uda.

[3] Bilježi et-Taberani od Sehl ibn Sa’da, kao što je u „Medžmu’uz-zeva’id“ 6/117. Kaže el-Hejsemi da su prenosioci svi ispravni.

[4] Medžmu’atul-fetava, 10/39.

[5] Medžmu’atul-feava, 8/161-180.

[6] Muslim, 2588, hadis Ebu Hurejre.